U današnjem članku vam pišemo na temu pravilnog čuvanja hljeba kako bi što duže ostao svjež, ukusan i prijatan za jelo. Mnogi ga nakon kupovine odmah stave u plastičnu kesu, ali upravo ta navika može promijeniti njegovu koricu, zadržati suvišnu vlagu i ubrzati pojavu plijesni. Nekoliko jednostavnih promjena može pomoći da hljeb zadrži kvalitet, a da se istovremeno smanji nepotrebno bacanje hrane….
Hljeb se gotovo svakodnevno nalazi na porodičnom stolu. Jede se uz kuhane obroke, koristi za sendviče, tostira za doručak ili služi kao osnova za različita jednostavna jela. Uprkos tome, malo ljudi razmišlja o tome šta se s njim događa nakon što ga donesu iz prodavnice ili pekare. Najčešće ga ostave u ambalaži u kojoj je kupljen, ne obraćajući pažnju na temperaturu prostorije, vlagu i protok zraka.
Poseban problem nastaje kada se još topao ili mlak hljeb zatvori u plastičnu kesu. Dok se hladi, iz njega izlazi para, ali ona u zatvorenom pakovanju nema gdje otići. Kapljice se mogu zadržati na unutrašnjoj strani kese, a vlaga zatim prelazi na koricu. Umjesto da ostane čvrsta i hrskava, ona postaje mekana, vlažna i pomalo gumena.
To ne znači da će se svaki hljeb u plastičnoj kesi odmah pokvariti. Takvo pakovanje može usporiti isušivanje mekših industrijskih proizvoda, ali nije najbolje rješenje za svježu veknu s hrskavom koricom. Najvažnije je da se hljeb prije pakovanja potpuno ohladi i da se redovno provjerava ima li u ambalaži kondenzacije. Toplota i zarobljena vlaga stvaraju uslove u kojima se plijesan lakše razvija.
Bolje rješenje za hljeb koji će biti pojeden u kratkom roku može biti papirna kesa. Papir omogućava određenu cirkulaciju zraka i ne zadržava vlagu kao potpuno zatvorena plastika. Zahvaljujući tome, korica može duže sačuvati prijatnu teksturu. Ipak, papir ne štiti u potpunosti od isušivanja, pa ni u njemu hljeb ne bi trebalo ostavljati predugo.
Dobra opcija je i čista kutija za hljeb, posebno drvena ili metalna, s otvorima koji omogućavaju blago provjetravanje. Ona štiti sadržaj od direktnog svjetla, prašine i velikih promjena temperature, a istovremeno ne zatvara vlagu potpuno. Kutija treba stajati na suhom, hladnijem mjestu, dalje od šporeta, radijatora, sunčanog prozora i uređaja koji tokom rada oslobađaju toplotu.
Ni najbolja kutija neće pomoći ako se ne održava redovno. Mrvice koje se skupljaju na njenom dnu mogu zadržavati vlagu i predstavljati pogodno mjesto za razvoj neugodnih mirisa ili plijesni. Zato je poželjno često izbacivati ostatke, obrisati unutrašnjost i sačekati da se kutija potpuno osuši prije nego što se u nju vrati nova vekna. Novi i stari hljeb također ne bi trebalo dugo držati zajedno ako stari već pokazuje znakove kvarenja.
Tokom ljeta pažnja mora biti još veća. Visoke temperature u kombinaciji s vlagom mogu znatno skratiti vrijeme tokom kojeg je proizvod siguran i prijatan za jelo. Hljeb zato ne treba ostavljati na osunčanoj radnoj površini niti u blizini mjesta na kojem se kuha. Ako se u domaćinstvu troši sporo, bolje je odmah sačuvati samo potrebnu količinu, a ostatak pripremiti za zamrzavanje.
Čuvanje u frižideru često se smatra najboljim načinom da se produži svježina, ali rezultat nije uvijek onakav kakav ljudi očekuju. Iako hladnoća može usporiti razvoj plijesni, hljeb u frižideru obično brže gubi mekoću i postaje tvrd. Zbog toga frižider nije idealno mjesto ako je cilj očuvati njegov prvobitni ukus i teksturu. U veoma toplom i vlažnom prostoru može biti privremeno rješenje, ali zamrzivač je uglavnom korisniji za duže čuvanje.
Ako porodica zna da neće pojesti cijelu veknu u narednih nekoliko dana, najbolje je da dio zamrzne dok je još svjež. Hljeb se može isjeći na kriške i rasporediti u manje porcije, tako da se svaki put izvadi samo potrebna količina. Dobro zatvoreno pakovanje štiti ga od isušivanja i upijanja mirisa druge hrane. Pojedinačne kriške mogu se odmrznuti na sobnoj temperaturi ili odmah zagrijati u tosteru.
Na trajnost utiče i vrsta hljeba. Domaći proizvodi bez dodatnih sredstava za očuvanje često imaju kraći rok, dok fabrički pakovani hljeb može ostati mekan nešto duže. Vekne s debljom koricom drugačije reaguju na zatvaranje od mekanog tost-hljeba. Zato ne postoji jedna savršena metoda za svaku vrstu, već način čuvanja treba prilagoditi njegovom sastavu, teksturi i brzini potrošnje.
