Oglasi - Advertisement

Dok većina ljudi svakodnevno pali svjetlo ne razmišljajući o tome, jedna majka iz Banjaluke punih sedam godina živjela je u mraku. Bez osnovnih uslova za život, s bolesnim sinom o kojem brine i brigama koje ne prestaju ni kada padne noć. A onda je, nakon sedam dugih godina, u njenoj kući konačno zasvijetlila sijalica.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Priča Đurđine Prerad Simić iz banjalučkog naselja Drakulići jedna je od onih koje podsjećaju koliko stvari koje uzimamo zdravo za gotovo nekome mogu značiti cijeli svijet.

Za mnoge je električna energija nešto sasvim obično. Pritisnemo prekidač i svjetlo se upali. Uključimo veš-mašinu, pripremimo obrok ili zagrijemo prostoriju.

Za Đurđinu i njenu porodicu takva svakodnevica godinama je bila nedostižna.

Majka je sedam godina živjela bez struje, brinući o bolesnom sinu Kada je konačno zasvijetlila sijalica...

Majka koja je vlastite potrebe stavljala na posljednje mjesto

Đurđina je samohrana majka dvoje djece. Njen tridesetogodišnji sin Dejan teško je bolestan i potrebni su mu lijekovi, njega i svakodnevna podrška.

Dok pokušava osigurati ono najosnovnije za sina, ova majka suočava se s nedostatkom stalnih primanja, hrane i ogrjeva.

Ranije je radila različite poslove, a posljednjih godina povremeno uspijeva zaraditi ponešto čišćenjem.

Za dva sata rada, kako je ispričala novinarima, nekada dobije svega 30 maraka.

Od tog novca treba kupiti hranu, lijekove i sve ono bez čega porodica ne može.

Koliko je njena svakodnevica teška, najbolje govori priznanje koje je ranije podijelila s novinarima: nastoji manje jesti kako bi više hrane ostalo njenom sinu.

Iza te rečenice krije se život majke koja, uprkos vlastitim teškoćama, pokušava pružiti ono što može djetetu kojem je pomoć najpotrebnija.

Veš je prala na česmama kod groblja

Život bez električne energije značio je da su i najjednostavniji kućni poslovi postali svakodnevni izazov.

Đurđina je ispričala da je veš odlazila prati na česmama kod groblja, najčešće predvečer, kada tamo nema drugih ljudi.

Dok se u drugim domovima veš pere pritiskom na dugme, ona je morala tražiti način da porodici osigura čistu odjeću bez uslova koje mnogi smatraju osnovnim.

Istovremeno je pokušavala pronaći zaposlenje, ali stalni posao nije uspjela osigurati.

Svaki dan donosio je istu neizvjesnost: hoće li biti dovoljno hrane, kako nabaviti lijekove i od čega osigurati ogrjev za zimu.

Nakon sedam godina dogodilo se ono što je toliko čekala

Kada je priča o teškom životu ove porodice dospjela u javnost, uslijedile su reakcije i najave pomoći.

Radnici preduzeća Elektrokrajina izašli su na teren i 13. novembra 2026. godine ponovo priključili njihovu kuću na elektromrežu.

Poslije punih sedam godina, Đurđina i njena djeca ponovo su dobili struju.

Bio je to trenutak koji je za ovu porodicu značio mnogo više od običnog uključivanja električne energije.

Njihov dom više nije morao biti u mraku čim padne noć.

Ali možda najpotresniji detalj ove priče dogodio se upravo nakon što je struja stigla.

Struja je stigla, ali navika na mrak nije nestala

Đurđina je novinarima ispričala da se toliko navikla na život bez električne energije da je i nakon ponovnog priključenja zaboravljala da sada može upaliti svjetlo.

Umjesto da pritisne prekidač, po staroj navici posegnula bi za telefonom i uključila lampu kako bi vidjela šta se nalazi u kući.

Sedam godina mraka ostavilo je trag čak i u najobičnijim svakodnevnim navikama.

To je možda i najsnažniji detalj cijele priče: ono što većina ljudi učini bez razmišljanja, za ovu majku ponovo je nešto na šta se mora navikavati.

Jedna briga je riješena, ali borba ove porodice još traje

Iako je dolazak električne energije donio veliko olakšanje, Đurđina i njen sin još se suočavaju s ozbiljnim životnim poteškoćama.

Porodici su i dalje potrebni hrana, ogrjev, lijekovi i stabilnija primanja.

Prema informacijama koje su objavile Nezavisne novine, neophodno je riješiti i blokadu bankovnih računa nastalu zbog ranijih dugovanja za električnu energiju.

Njihova komšinica, koja nastoji pomoći porodici, istakla je da bi Đurđini mnogo značilo redovno zaposlenje, dok je njenom sinu Dejanu potrebna stručna pomoć i njega u kući.

Iz Elektrokrajine su potvrdili da je priključak omogućen te da rade na rješavanju ranijih obaveza kako bi porodica mogla trajno koristiti električnu energiju.

Nekome obična sijalica, nekome nada za novi početak

Priča ove majke podsjeća na činjenicu da iza zatvorenih vrata mnogih domova postoje borbe o kojima javnost gotovo ništa ne zna.

Dok jedni razmišljaju o novom namještaju, telefonima ili putovanjima, drugi pokušavaju osigurati ono najosnovnije – hranu, lijekove, toplinu i svjetlo.

Đurđina je sedam godina živjela bez struje, brinula o bolesnom sinu i pokušavala preživjeti od povremenih poslova.

Danas u njenoj kući ponovo gori svjetlo.

Jedna sijalica ne može riješiti sve probleme ove porodice. Ne može kupiti lijekove, osigurati ogrjev niti ukloniti brige koje ova majka svakodnevno nosi.

Ali poslije sedam godina mraka, ona predstavlja nešto što je Đurđini dugo nedostajalo – mali znak da se stvari ipak mogu promijeniti nabolje.

A možda je upravo to najvažnija poruka ove priče: ono što je nekome sasvim obična svakodnevica, drugome može biti najveća želja.