U današnjem članku vam donosimo priču o jednoj od najprepoznatljivijih oznaka na svijetu. Slova WC možemo vidjeti na aerodromima, u kafićima, školama, bolnicama i porodičnim kućama, ali se malo ljudi zapita od kojih su riječi nastala. U nastavku saznajte zašto je izraz prvobitno označavao posebnu prostoriju s tekućom vodom i kako je tehnološka novost iz domova bogatih postala osnovna potreba savremenog društva.
Čovjek koji se nađe u nepoznatom gradu možda neće razumjeti nijednu riječ lokalnog jezika. Ipak, kada na vratima ugleda oznaku WC, najčešće mu nije potrebno dodatno objašnjenje. Dva slova postala su gotovo univerzalan putokaz za toalet.
Zanimljivo je da ova skraćenica nije nastala kao međunarodni simbol. Potekla je iz engleskog jezika i opisivala nešto što je u vrijeme njenog nastanka predstavljalo veliku novost – malu zatvorenu prostoriju sa zahodom koji koristi vodu za ispiranje.
Puni izraz glasi „water closet“. Prva riječ znači „voda“, dok se druga može prevesti kao mala, izdvojena ili privatna prostorija. Doslovan prevod poput „vodeni ormar“ ne prenosi pravi historijski smisao, pa je preciznije govoriti o vodenom zahodu ili maloj prostoriji sa sanitarnim uređajem.
Naziv danas djeluje neobično jer se riječ „closet“ uglavnom povezuje s ormarom. Nekada je, međutim, imala šire značenje i odnosila se na mali prostor odvojen od ostatka kuće. Kada su se prvi zahodi s ispiranjem ugrađivali u domove, često su zauzimali upravo takvu prostoriju.
Nekada je voda u toaletu predstavljala luksuz
Savremeni čovjek očekuje da će pritiskom na dugme ili povlačenjem ručice voda ukloniti sadržaj školjke. Teško je zamisliti da je taj jednostavan postupak nekada bio dostupan samo malom broju ljudi.
Prije razvoja kućnog vodovoda i kanalizacije koristile su se noćne posude, zajednički zahodi i vanjski nužnici. Otpad se morao ručno odnositi ili završavao u jamama, kanalima i na ulicama. Takvi uslovi stvarali su neugodne mirise, privlačili štetočine i povećavali mogućnost širenja bolesti.
Pojava zahoda koji koristi vodu zato nije značila samo dodatnu udobnost. Predstavljala je pokušaj da se otpad brže udalji iz životnog prostora i da se unutrašnjost doma učini čistijom.
Izraz „water closet“ služio je da jasno razlikuje novu vrstu uređaja od starijih rješenja. Nije svaki zahod imao vodu niti je svaka kuća bila spojena na sistem koji ju je mogao dovesti i sigurno odvesti.
Prema historijskim jezičkim zapisima, izraz se koristio u 18. stoljeću, dok je skraćeni oblik WC postao zabilježen početkom 19. stoljeća. Kratka oznaka bila je naročito praktična na nacrtima zgrada, natpisima i vratima javnih prostorija.
S vremenom su je prihvatili ljudi širom Evrope. Iako su različiti jezici imali vlastite nazive za toalet, dvije kratke oznake bilo je lako napisati, zapamtiti i prepoznati.
Izum koji je stoljećima čekao prave uslove
Rani sistemi za odvođenje otpadnih voda postojali su još u drevnim civilizacijama, zbog čega nije moguće cijelu historiju toaleta pripisati samo jednom čovjeku ili jednom vremenu. Ipak, u razvoju evropskog zahoda s ispiranjem posebno se spominje engleski pisac i dvorjanin Sir John Harington.
On je krajem 16. stoljeća osmislio uređaj koji je koristio spremnik i vodu za ispiranje. Svoj sistem opisao je 1596. godine, a jedan primjerak navodno je bio izrađen i za kraljicu Elizabetu I.
Njegov izum imao je neke elemente koje prepoznajemo i danas, ali nije doživio masovnu primjenu. Razlog nije bio samo u nepovjerenju prema novoj ideji. Većina kuća nije imala tekuću vodu, a gradska kanalizacija nije bila dovoljno razvijena da bi uređaj postao praktičan za široku upotrebu.
Zahod s ispiranjem bez odgovarajućeg odvoda mogao je samo premjestiti problem na drugo mjesto. Zbog toga su bila potrebna dodatna tehnička poboljšanja i velike promjene u gradskoj infrastrukturi.
Jedan od najvažnijih pomaka dogodio se 1775. godine, kada je škotski izumitelj Alexander Cumming patentirao unaprijeđeni sistem. Njegovo rješenje sadržavalo je zakrivljenu odvodnu cijev koja je zadržavala vodu.
Taj sloj vode djelovao je kao prepreka između prostorije i kanalizacije. Sprečavao je da se neugodni mirisi i kanalizacijski plinovi slobodno vraćaju u kuću. Savremeni sifoni i dalje rade prema sličnom osnovnom principu.
Mala količina vode koja ostaje u odvodu nije greška niti slučajnost. Ona pravi zaštitnu barijeru koja odvaja unutrašnjost doma od kanalizacijskog sistema.
Čovjek kojem se pogrešno pripisuje izum
Uz historiju toaleta često se spominje Thomas Crapper, poznati engleski vodoinstalater i proizvođač sanitarne opreme. Popularna priča tvrdi da je upravo on izmislio zahod s ispiranjem, ali to nije tačno.
Crapper je živio u 19. stoljeću, mnogo nakon Haringtonovog uređaja i Cummingovog patenta. Bavio se proizvodnjom, ugradnjom i unapređenjem sanitarne opreme te je pomogao njenoj popularizaciji.
Njegovo ime postalo je toliko povezano s toaletima da je kasnije nastao mit prema kojem je bio začetnik cijelog sistema. Njegov doprinos nije beznačajan, ali se odnosio na poboljšavanje i širenje već postojećih rješenja.
Razvoj savremenog WC-a zapravo je rezultat rada brojnih izumitelja, vodoinstalatera, proizvođača i graditelja kanalizacije. Bez vodovodnih cijevi, odvoda i sistema za prečišćavanje ni najbolja toaletna školjka ne bi mogla ispuniti svoju svrhu.
