U današnjem članku vam pišemo na temu predmeta koje su ljudi prema starim vjerovanjima nerado primali na poklon ili držali u svojoj kući. Iako oni nemaju dokazanu natprirodnu moć, mogu nositi neprijatnu simboliku, buditi teške uspomene ili jednostavno narušavati osjećaj mira u domu.
Kada neko dobije poklon, prirodno je da najprije pomisli na osobu koja ga je izabrala i pažnju koja stoji iza tog gesta. Ipak, ranije generacije nisu svaki dar posmatrale samo kroz njegovu praktičnu ili novčanu vrijednost. Važno im je bilo i ono što predmet predstavlja. Njegov oblik, namjena, porijeklo, pa čak i osoba od koje je stigao, mogli su odrediti da li će biti dočekan sa radošću ili oprezom.
Zbog toga su nastale brojne priče o predmetima koji navodno unose nesklad, siromaštvo ili nesreću. Neki su ih povezivali i sa zlim namjerama ili crnom magijom, posebno ako je poklon stigao od osobe kojoj ukućani nisu vjerovali. Takve tvrdnje ne treba prihvatati kao činjenice. Nema naučne potvrde da običan predmet može upravljati budućnošću, izazvati bolest ili pokvariti porodične odnose. Ipak, osjećaj koji određena stvar izaziva može stvarno uticati na čovjekovo raspoloženje.
Noževi su vjerovatno najpoznatiji primjer poklona koji je pratio loš glas. Njihova oštrica u narodnoj simbolici predstavljala je prekid, pa se vjerovalo da nož može „presjeći“ prijateljstvo ili ljubav između osobe koja ga poklanja i one koja ga prima. Isto značenje pripisivalo se makazama, britvama i drugim oštrim predmetima.
To je moglo predstavljati problem jer kvalitetan kuhinjski nož nije nužno loš dar. Nekome ko uživa u pripremanju hrane može biti veoma koristan i dragocjen. Da se lijepa namjera ne bi pretvorila u strah od predskazanja, ljudi su pronašli jednostavno rješenje. Primalac bi darodavcu pružio novčić, makar najmanje vrijednosti. Time bi se smatralo da je predmet kupljen, a ne poklonjen.
Simbolični novčić trebalo je da sačuva odnos od zamišljenog „presijecanja“. Ovaj običaj zadržao se u pojedinim porodicama do danas. Ljudi ga često poštuju iz zabave ili poštovanja prema svojim precima, a ne zato što stvarno očekuju nesreću ako ga zanemare. Mali ritual tako postaje dio porodične tradicije i priča koja se prenosi sa starijih na mlađe.
Ni svi ukrasi nisu bili dobrodošli u kući. Preparirane životinje, rogovi, životinjske kože i lovački trofeji za jedne su predstavljali uspjeh, hrabrost i uspomenu, dok su ih drugi doživljavali kao hladne i uznemirujuće prizore. Budući da podsjećaju na život koji je završen, vjerovalo se da mogu stvoriti tešku atmosferu, posebno u prostorijama namijenjenim odmoru.
U savremenom domu odluka o takvim ukrasima uglavnom zavisi od ličnog ukusa. Ipak, jednostavno pravilo može biti korisnije od svih praznovjerica: predmet koji kod ukućana stalno izaziva strah, gađenje ili tjeskobu ne mora biti izložen samo zato što je skup ili naslijeđen. Može se premjestiti u drugu prostoriju, pažljivo sačuvati ili predati nekome ko će ga više cijeniti.
Slike i fotografije takođe snažno mijenjaju način na koji osoba doživljava prostor. Mračan prizor može nekome biti umjetnički zanimljiv, dok drugoj osobi može izazvati nelagodu. Stara vjerovanja savjetovala su izbjegavanje slika koje prikazuju nesreću, nasilje, usamljenost i propadanje. Umjesto njih, u kuću su unošeni prizori prirode, svijetlih predjela, porodičnih okupljanja i događaja kojih su se ukućani rado sjećali.
