U današnjem članku vam pišemo na temu odnosa koji se ne vidi odmah, ali se osjeti najviše onda kada dođu godine slabosti i potrebe. Ovo je tekst napisan tiho i iskreno, kao razmišljanje nekoga ko je shvatio da se poštovanje djece u starosti ne dobija na osnovu titule roditelja, već na osnovu načina na koji je taj roditelj godinama bio prisutan.Više u nastavku…
Mnogi ljudi vjeruju da će ih djeca poštovati samim tim što su ih rodili, odhranili i obezbijedili im osnovne uslove za život. Međutim, život često pokaže drugačiju sliku.
Postoje roditelji koji su dali mnogo materijalno, a u starosti ostali usamljeni, kao i oni koji nisu imali puno, ali su sa djecom zadržali toplu, iskrenu povezanost. Razlika između te dvije priče gotovo uvijek leži u odnosu koji se gradio dok su djeca bila mala.
Jedno od najvažnijih, a često zanemarenih pravila jeste način na koji se dijete tretira kao osoba. Dijete nije „malo biće koje još ništa ne razumije“, već čovjek u razvoju koji veoma dobro pamti kako se neko prema njemu osjećao. Kada roditelj sluša dijete bez omalovažavanja, kada mu ne prekida osjećanja rečenicama poput „nemaš razloga da plačeš“, dijete uči da su njegove emocije važne. Poštovanje počinje onda kada se dijete osjeti viđenim i shvaćenim.
- Roditelj koji stalno viče, ponižava ili koristi sram kao sredstvo odgoja možda dobije kratkoročnu poslušnost, ali dugoročno gubi bliskost. Dijete tada ne razvija poštovanje, već distancu. U odrasloj dobi ta distanca se često pretvara u emocionalnu hladnoću. Ne zato što dijete ne želi da poštuje, već zato što nikada nije naučilo kako izgleda zdrav odnos s autoritetom.
Drugo važno pravilo je stabilnost u ponašanju. Djeca se osjećaju sigurno kada znaju šta mogu očekivati. Roditelj koji danas dopušta sve, a sutra zbog istih stvari kažnjava, stvara konfuziju. U takvom okruženju dijete stalno pazi na raspoloženje roditelja umjesto da gradi povjerenje. Poštovanje se ne rađa iz straha od roditeljeve reakcije, već iz osjećaja sigurnosti.
Dosljednost ne znači strogoću, već pouzdanost. Kada roditelj kaže da će nešto uraditi, važno je da to i učini. Kada postavi granicu, važno je da je drži bez dramatizovanja i vrijeđanja. Dijete tada uči da su riječi roditelja pouzdane. Kasnije, kada odraste, isto to povjerenje pretvara se u poštovanje.
- Treće pravilo odnosi se na emocionalnu povezanost. Mnogi roditelji cijeli život provedu brinući o praktičnim stvarima – školi, obavezama, novcu – ali zaborave da se povežu s djetetom kao sa osobom. Djeca ne pamte koliko je roditelj radio, već koliko je bio prisutan. Biti prisutan ne znači biti u istoj prostoriji, već biti dostupan srcem i pažnjom.
Roditelj koji zna šta njegovo dijete voli, čega se boji i šta ga raduje, gradi odnos koji traje i kada dijete postane odrasla osoba. Suprotno tome, roditelji koji su cijeli život komandovali, a nikada slušali, često u starosti dobiju samo formalnu brigu. Djeca se javljaju, pomognu kada moraju, ali bez osjećaja bliskosti. Poštovanje bez odnosa postaje hladna obaveza.
Četvrto pravilo tiče se načina na koji roditelji govore o žrtvi. Mnogi roditelji, često nesvjesno, koriste rečenice koje kod djece stvaraju osjećaj duga. Podsjećanje na sve što je učinjeno za dijete može izgledati kao istina, ali emocionalno opterećuje odnos. Poštovanje ne može izrasti iz krivice.
- Djeca ne žele da budu dužnici, već da budu povezana bića. Kada se od njih očekuje da u starosti „vrate sve“, javlja se unutrašnji otpor. Umjesto toga, mnogo je snažnije pokazati primjerom kako izgleda briga bez pritiska. Način na koji se roditelj odnosi prema vlastitim roditeljima često postaje model koji dijete kasnije nesvjesno slijedi.
Odgovornost se ne uči ucjenom, već posmatranjem. Kada dijete vidi da se ljudi brinu jedni o drugima iz ljubavi, a ne iz straha ili obaveze, ono takvo ponašanje doživljava kao prirodno. Kasnije, u odrasloj dobi, ta briga dolazi spontano, bez podsjećanja i zahtjeva.
Ako roditelj želi poštovanje u starosti, najvažnije je da ga ne traži tada. Odnosi koji se grade na strahu i autoritetu pucaju onda kada moć oslabi. Odnosi koji su građeni na uvažavanju, dosljednosti i emocionalnoj povezanosti ostaju i kada se uloge promijene.
