U današnjem članku vam pišemo na temu važnosti roditeljske ljubavi i načina na koji iskustva iz djetinjstva mogu uticati na naše odnose s drugim ljudima. Poznati psihijatar Vladeta Jerotić često je govorio da se sposobnost voljenja razvija još u najranijim godinama života i da dijete koje odrasta bez dovoljno pažnje i nježnosti kasnije može imati poteškoća u pokazivanju osjećanja.
Ljubav je jedna od najvažnijih potreba svakog čovjeka, ali način na koji je doživljavamo često zavisi od onoga što smo naučili tokom odrastanja. Neki ljudi bez problema pokazuju emocije, vjeruju drugima i lako uspostavljaju bliske odnose. S druge strane, postoje osobe koje se teško otvaraju, izbjegavaju nježnost ili stalno strahuju da će ih neko povrijediti.
Vladeta Jerotić smatrao je da korijene takvog ponašanja često treba tražiti u ranom djetinjstvu. Prema njegovim razmišljanjima, dijete prve predstave o ljubavi stvara kroz odnos s roditeljima i drugim odraslim osobama koje brinu o njemu.
Kada dijete odrasta u porodici u kojoj se osjeća prihvaćeno, zaštićeno i voljeno, lakše razvija povjerenje u ljude. Ono postepeno uči da može pokazati strah, tugu ili nesigurnost bez bojazni da će zbog toga biti odbačeno.
Takvo iskustvo kasnije može postati važan temelj zdravih prijateljskih i partnerskih odnosa.
Međutim, dijete koje često doživljava hladnoću, odbacivanje ili nepredvidivo ponašanje roditelja može razviti drugačiji pogled na ljubav. Umjesto da bliskost doživljava kao nešto prirodno i sigurno, ono može početi vjerovati da pažnju mora zaslužiti poslušnošću, uspjehom ili stalnim ugađanjem drugima.
Upravo je taj osjećaj jedna od tema koje su zauzimale važno mjesto u Jerotićevim promišljanjima o ljudskoj prirodi.
Dijete koje ne dobija dovoljno emocionalne podrške ponekad počinje preispitivati vlastitu vrijednost. Može pomisliti da nije dovoljno dobro, da su njegove potrebe manje važne ili da ljubav zavisi od toga koliko će zadovoljiti očekivanja odraslih.
Takva uvjerenja mogu ostaviti dubok trag i nastaviti uticati na ponašanje mnogo godina kasnije.
Kada odraste, osoba može imati poteškoća s povjerenjem, često tražiti potvrdu da je voljena ili osjećati strah od napuštanja. Ponekad se događa i suprotno, pa izbjegava bliske odnose kako bi se zaštitila od mogućeg razočarenja.
Ipak, važno je naglasiti da svaka osoba drugačije reaguje na životna iskustva. Teško djetinjstvo ne znači da će neko nužno imati probleme u ljubavi, kao što ni skladno odrastanje ne garantuje potpuno uspješne odnose.
Posebno zanimljiv dio Jerotićevih razmišljanja odnosi se na roditelje koji djetetu šalju različite emocionalne poruke.
Primjera radi, roditelj jednog dana može pokazivati mnogo nježnosti i razumijevanja, a već sljedećeg reagovati hladno ili pretjerano strogo. Dijete tada teško može predvidjeti kako će odrasla osoba odgovoriti na njegove potrebe.
Umjesto osjećaja sigurnosti, može se razviti stalna potreba za oprezom i prilagođavanjem tuđem raspoloženju.
Takva djeca često postaju veoma pažljiva prema ponašanju ljudi oko sebe. Uče prepoznavati ton glasa, izraz lica i promjene raspoloženja kako bi izbjegla neprijatne situacije.
